Svijećnica – DAN POSVEĆENOGA ŽIVOTA

PRIČA JEDNE SVIJEĆE

Zapalili ste me i gledate moje svjetlo. Radujte se jasnoći i toplini koju darujem. Veselim se da smijem gorjeti za vas. Da nije tako, ležala bih možda u nekoj staroj kutiji – bez ikakve koristi. Smisao dobivam tek po tom što gorim. Ali – dobro znam – što dulje gorim, to kraća postajem, to se više bližim svome kraju. – «Izgorjela je» – reći ćete, a što je od mene ostalo, bacit ćete.

Znam da za mene postoje uvijek ove dvije mogućnosti: ili ostajem u kutiji nedirnuta, zaboravljena u tami – ili gorim, postajem sve kraća, dajem sve što imam u korist svjetla i topline i time dovodim samu sebe svršetku. Ipak, mislim da je ljepše i pametnije ako smijem nešto dati od sebe, nego ostati hladna i ležati u mračnoj kutiji…

Gledaj, isto je tako s vama ljudima! Ili se povučete, ostajete sami za sebe i sve je hladno i prazno – ili se približiti ljudima i darujte im od svoje topline i ljubavi, tek onda dobiva vaš život svoj smisao. On je ispunjen. Ali znajte i to, da za ovo morate dati nešto od vas samih, nešto od vaše radosti, od vaše srdačnosti, od vašeg smijeha, možda i nešto od vaše tuge.
I ne trebate bojažljivo razmišljati o tome, kako ćete sačuvati sami sebe. Mislim, da samo onaj koji druge veseli, postaje sam veseliji. Samo onaj koji je svjetlo drugima, sam će primiti svjetlo. Što više gori za druge, to će svjetlije biti u vama samima.
Mislim da su mnogi ljudi samo zato tmurni i neraspoloženi, jer se plaše biti ovdje za druge: donositi drugima svjetlo. Tuže se i neprestano mrmljaju na teška vremena. Još uvijek nisu shvatili ovo: Jedno jedino svijetlo koje gori, više je vrijedno nego sva tama svijeta: Dopustite, dakle, da vas malo ohrabrim ja, sitna, mala svijeća.
                                                                                                       

Adalbert Ludwig Balling